Dani sjećanja odžačkoga kraja

Dragi moji župljani!

Po peti puta za redom ova naša mlada župna zajednica okupila se kod ''spomenika našim palim braniteljima'' u nedjelju 24. svibnja ove godine. Na početku zamisao ''sjećanje na žrtve poginule u II Svjetskom ratu'' u predzadnju nedjelju svibnja svake godine sve više dobiva na svojoj važnosti.
Ova godina bit će posebno zabilježena jer toga dana naš gost je bio Dr. Zvonimir Šeparović:
-    predsjednik Žrtvoslovnog društva Hrvatske,
-    čovjek koji je kao ministar vanjskih poslova uveo Republiku Hrvatsku u Ujedinjene narode,
-    i podnio pred Međunarodnim sudom u Hagu tužbu protiv Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid i zatražio reparaciju za ratnu štetu od 400 milijardi dolara.
Evo i to se događa da čovjek za koga se otimaju svjetske metropole časteći ga titulom ''počasnog građanina'' svoga grada položi vijenac u ''malom Balegovcu'' ali ''velikim herojima'' koji priniješe veliku žrtvu za svoju, obitelj, svoj dom, svoju rodnu grudu. Njih 285 dadoše svoje živote braneći ono što je čovjeku na zemlji najvrednije i najsvetije.

Prije početka svete Mise, u pratnji našeg gradonačelnika gos. Luke Jurića i predsjednika županijske vlade gosp. Mije Matanovića  zajedno sa svojom suprugom, poznatom novinarkom Brankom  pojavio se naš dragi gost. Dirnut ljubavlju i pažnjom  s kojom smo ga dočekali, u mislima na toliku prolivenu krv, položivši vijenac obratio se svim prisutnima.
Biranim riječima želio je odati čast i priznanje svim poginulima, sve nas pozivajući da njihov doprinos ''za naše bolje sutra'' ne smije biti nikada zanemaren i zaboravljen. Moram priznati da su me iznenadile sve pojedinosti koje su bile iznesene što samo za sebe govori da je dr. Šeparović jako dobro znao gdje dolazi, zašto dolazi, želeći velikom ljubavlju skupa s nama podijeliti našu bol i sjećanje na poginule. 
Precizno i stručno obrazložio je cilj društva kojem je na čelu. Kratko se može sažeti ovako:
- žrtvu otkriti;
- precizno njezine podatke ubilježiti;
- zločin i zločinca pravim imenom nazvati i adekvatno kazniti.
Po običaju naši dragi gosti dobili su darove koji će ih podsjećati  na njihov boravak među nama.
-    Dragica Udovičić u ime naših majki zakitila je dr. Šeparovića prekrasnim vezenim peškirom koji  
On nije skidao preko cijele svete mise.
-    Bariša je gospođi Branki predao prekrasnu korpu ispletenu od pruća, što je na poseban način obradovalo jer on je autorica emisije ''ŠKRINJA'' koja upravo obrađuje narodne rukotvorine.
-    Naš dragi gost nije ostao dužan. Darovao je za našu župnu Biblioteku veoma vrijednu knjigu:               ''O ŽRTVAMA U RATU i MIRU'', zbornik radova četvrtog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa.
Drugi vijenac položio je Stipo Agatić kao preživjeli branitelj spomenutog rata u pratnji Miće Barukčića, (predsjenika MZ), Ilije Marinovića i Bariše Kovačevića.

HVALA SVIMA ZA SVE!

P.s. Smatram potrebnim naglasiti da to nije moja zasluga što je dr. Šeparović došao, nego našeg dekana dr. Ive Balukčića, župnika iz Odžaka koji ga je pozvao u sklopu ovogodišnjih ''Dana Sjećanja''.     

Poslije polaganja vIjenaca započela je sveta misa koja je prikazana kao:

-  Naša molitva iz svega srca za sve naše poginule, očeve, majke, braću i sestre, prijatelje i poznanike;
-  ''VELIKO HVALA'' čitave naše župne zajednice za njihovu prolivenu krv braneći svoju rodnu grudu na
    kojoj danas, mi njihovi potomci živimo.

Misa je započela pozivom koji je dragi Bog uputio Mojsiju dok je prilazio ''gorućem grmu''.
''Mojsije! Izuj svoju obuću, jer mjesto na kome stojiš je sveto …….'
 U propovijedi župnik je naglasio:

U Kristu otkupljena braćo i sestre!

Svi narodi svijeta imaju svoje spomendane u kojima se prisjećaju velikih događanja i povijesnih velikana svog roda i poroda, želeći ih oteti zaboravu i odati im zasluženu čast i hvalu i poštovanje:
      1. tako Amerikanci imaju Memorijal day, dan kada se sjećaju  poginulih u svim ratovima
                        njihove povijesti;
      2. Indija slavi Ghandi memorijal, na spomen velikog oca Indije koji je duboko ugrađen u  
                       temelje njihovog nacionalnog bića;
      3. Turska slavi dan svog velikog vojskovođe i nezaustavljivog osvajača, oca  nacije Ata-
                       Turka:
      4. Talijani se spominju svojih velikana Dantea, Leonarda, Michelangela…
      5.  Mi Hrvati svojih povijesnih velikana kako ne bi pali u zaborav i izbrisali se sa stranica    
                        naše  nacionalne povijesti;
      6. I drugi narodi se sjećaju svojih velikana i poginulih heroja kod spomenika neznanim
     junacima;

Braćo i sestre! Evo, na ovom svetom mjestu po peti puta ova naša mlada župa okuplja se kako bi:
-    iz zaborava izvukli svoje poginule branitelje na poseban način u Drugom svjetskom ratu;
-    njih, 285, koji prije 64 godine kroz ove dane, položiše svoje mlade živote samo zato jer braniše svoj prag, svoju kuću, svoju obitelj, čast i ponos, svoga roda i poroda;
-    svojom smrću oni su nas zadužili, zato ih mi nećemo i ne smijemo zaboraviti. O njima se treba i mora govoriti, o njima se mora pisati, njih povijest mora spominjati, mlade generacije ih ne smiju zaboraviti, a najviše od svega za njih se trebamo moliti;
-    stoga, obnavljajući svoja sjećanja na njih, i ove godine za njih Bogu svoje molitve želimo uputiti;
-    svoju vjeru u njihov prekogrobni život ispovjediti i učvrstiti jer da ne vjerujemo da oni žive ne
      bismo danas bili tu.
Istina, zbog same pomisli na njih, još uvijek oči su naše uplakane, noći su naše često neprospavane, ruke naše drhtave, noge klonule, usta zanijemila, misli naše lutaju daleko negdje ispod zemlje kao da još uvijek traže one koji nas svojom smrću zadužiše:
-    one, koje neprijateljske ruke pogubiše;
-    one koji svojom junačkom krvlju rodnu nam grudu natopiše;
-    one koji svojom smrću kao siročad nas ostaviše;
-    one koji umriješe za najsvetiju stvar, zato kažemo oni su naši heroji, oni su naši mučenici, oni će u našim srcima i našoj povijesti živjeti vječno, makar su već davno napustili ovaj svijet.

Zato mi koji se zovemo kršćani jer slijedimo svoga učitelja Isusa Krista, nećemo i ne smijemo danas proklinjati, niti osvetu tražiti, niti ćemo mrziti one što nam to učiniše. Danas želimo da se naša bol i sjećanje pretvore u čin molitve i kršćanske nade da bismo mogli nadživjeti okolnosti i uzdignuti se u svojim mislima i osjećajima prema vječnom životu gdje zla i mržnje više neće biti, gdje će kraljevati samo ljubav i beskrajna radost.
Osveta je moja ja ću je osvetiti poručuje veliki Bog Jahve sa nebeskih visina. Zato moramo skupiti snage, pobijediti u sebi mržnju i osvetu i predati se njegovoj providnosti i dobroti koja je uvijek na stranih pravednih. Isus Krist, Božji sin i naš brat i otkupitelj uvijek je molio u svim prilikama svoga života.Zašto ne bismo i mi učinili tako?
 
I danas Krista nalazimo u Evanđelju kako moli. Bila je to njegova veliko svećenička molitva za mir i jedinstvo među sinovima Božjim:
- Kad je bio radostan molio je: Hvalim Te Oče Gospodaru neba i zemlje;
- Kad je trebao izabrati učenike proveo je cijelu noć u molitvi;    
- Kad je bio u smrtnoj tjeskobi  u Getsemaniju, molio je:Ako je moguće, Oče, neka me mimoiđe  
  ovo trpljenje, … na kraju ipak moli: Ne moja, nego tvoja volja neka bude;
     - dok visi razapet na križu, otvara svoja božanska usta govoreći: Oče, oprosti im jer ne znaju što
        čine!
Isus šalje učenike i sve nas u svijet koji ima drugačije vrednote nego što ih on naviješta i živi. U Takvom svijetu mi trebamo  kao kršćani živjeti i zastupati Božju istinu i ljubav. Neka svi vide, osjete i preko nas dožive svu ljepotu i učinkovitost naše vjere, međusobne ljubavi i praštanja. Zato:
-    kad vidiš zlo, učini sve da ga spriječiš;
-    kad vidiš mržnju, učini sve da zavlada ljubav;
-    kad vidiš svađu, učini sve da je zamjeni mir;
-    kad vidiš čovjeka da plače, nemoj se praviti da ga nisi vidio obriši mu suze i utješi ga;
-    kad te đavo nagovara ne budi kukavica, osveti se, vrati istom mjerom i ti njemu, ti oprosti i zaboravi, jer božanski je čin praštati;
Znam, reći ćete: probo sam, želio sam oprostiti, ali ne ide,
Ima nešto jače od mene, sve se u meni buni i sili me da pravdu uzmem u svoje ruke, da mu ja presudim;
To je istina, ali neka nam ovaj mali primjer i nama ponudi rješenje;

Dijete se toliko mučilo da bi pokrenulo oveći kamen. Trud je bio uzaludan jer je kamen za njegovu snagu i dob bio velik i pretežak. Nakon nekoliko pokušaja odustaje.
Otac ga je promatrao pa ga upita: ''Sine! Jesi li siguran da si upotrijebio svu snagu''?
Odgovori mu sin: Jesam tata! Sve sam pokušao što je bilo u mojoj moći, ali ne ide.
Uzvrati otac: ''Nije istina sine! Kako si upotrijebio svu snagu, kada mene nisi zamolio, da ti pomognem''.

Braćo i sestre!Bog je naš otac u kojega moramo imati povjerenja.. Isus je naš brat koga trebamo nasljedovati. Oni su nam na raspolaganju.  Ja sam možda nemoćan poput ovoga djeteta da nešto učinim.
Ali Bog mi stoji na raspolaganju. Pita me kao otac svog sina: Jesi li me zvao u pomoć! Jesi li svjestan koliko nas dvojica možemo učiniti skupa.

Brate i sestro! Dobri i svemoguću Bog se nudi i tebi i  meni. Hoću li ga pozvati da zajedno nosimo križ svoga života rješavajući tako životne probleme ili ću popu onog djeteta uzalud naprezati svoju snagu?

Bog čeka! Još uvijek čeka na tvoj poziv. On je tu! Iskoristi njegovu ponudu i prisustvo. Ako to učiniš bit će ti dobro. Amen.


Novo selo, 24.05. 2009.
Pavao Brajinović, župnik


Posavska Mahala, 25. svibanj 2009.

Propovijed kardinala Vinka Puljića na groblju u Posavskoj Mahali

Spomen žrtvama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata

Propovijed kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog prenosimo u cijelosti:

Draga braćo misnici, draga braćo i sestre!

Počinjući ovu propovijed ovdje na ovom groblju na spomen žrtvama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, s posebnim osjećajima to činim. Prolazeći svijetom u ulozi kao nadbiskup i kardinal, vidim kako svi narodi gaje jedno dužno poštovanje prema svojim pokojnima bez obzira u kojoj su vojsci bili. U meni su se tada znali pojaviti bolni osjećaji. Gledam kako oni mogu i smiju pamtiti, poštivati i dužnu počast odavati svojim pokojnima.

Dapače i još jedna stvar. Nakon komunizma, brojni predstavnici njemački, austrijski i drugih struktura dolazili su mi. I kako znaju da znam gdje su ta groblja, molili su me da im pokažem da bi i oni tim svojim precima, pokojnima, izrazili poštovanje i uredili grob, zapalili svijeću. Čak su i dizali spomenike. Nitko nije reagirao na to. Smatraju svi normalnim da čovjek odaje poštovanje i da pamti mjesto svojih pokojnika. A vi dobro znadete kako smo mi rasli. Rasli smo da nismo smjeli znati gdje su sahranjeni naši poginuli u drugom svjetskom ratu. Ma bolje reći više ih je poginuli naklon Drugog svjetskog rata, u poraću. Pokoji su šaptali da bi prenijeli da se ne zaboravi. Znam kad sam prvi puta ovdje dolazio, kad su mi pokazali ovo groblje, šapćući su mi to pokazali. A isto tako na tolikim drugim mjestima šapćući su govorili: ovdje su sahranjeni, ovdje su oni koji su poginuli. Sjećam se dobro kad sam postao župnik u jednoj planinskoj župi dolazi mi jedan župljanin, ali ne po danu, nego po noći. U selu su ga zvali „robijaš“ jer je odležao 12 godina. Došao je i sjeo u dubokoj noći moleći od mene rakijcu da pijući rakijcu ispriča bolnu priču koju je on doživio vraćajući se s Križnog puta i tamo kod Bosanske Gradiške gdje ih je oko 5000 pobijeno, ne oružjem nego tupim predmetima. I mene su, kaže, „marnuli“ nečim. Onesvijestio sam se. Našao sam se u nekoj jami. Kad sam se probudio, ništa na sebi nisam imao. Bio sam gol. Ja sam se ježio slušajući njegovu priču kao mladi svećenik. Iako sam puno toga znao, zahvaljujući vrijednim i svome župniku i svojim roditeljima. Ali sad sam s jezom ga slušao i pogotovo jer je bila noć. I priča: sav krvav iz te jame izlazim. Vučem se jer sam prebijem i uvlačim se u jednu šuplju bukvu. Tu ostajem dok se nije situacija smirila. A onda izlazim, možete misliti kakav zastrašujući izgledam krvav i gol, dok nisam našao neki komad krpe da se sakrijem. Da ne pričam dalje. Nikad o toj jami nitko nije progovorio.

Osjećam bol da su nam prali pamet da ne smijemo znati gdje su naši pokojni. I to su nazivali poviješću. I tako je i danas. Prenose kroz razne mitologije i ideologije i politiku nabijajući nam kompleks, cijelom hrvatskom narodu, kompleks krivnje, a mi kao da koji put to i prihvaćamo. Zato sam rekao na početku ove propovijedi. S posebnim osjećajima i dirljivo pristupam ovoj propovijedi. Želim probuditi u nama svijest. To svaki narod čini. I mi moramo činiti: izraziti dužno poštovanje svojim pokojnima, posebno onima koji su živote položili voleći i umirući za tu grudu.

Vi koji me pratite nakon ovog Domovinskog rata, obilazeći okolo i propovijedajući, mogli ste često čuti, pa neću reći moj glas, nego moj krik hrabreći narod da voli svoju grudu, govoreći mu da mu je ta gruda sveta. Znao sam toliko puta reći: grobovi naših predaka naš su zavjet! Ne umire se bilo zašto! Umire se za ono što se smatra svetijim od života, a ako je čovjek položio život braneći svoju grudu, svoje ognjište, svoju obitelj, mi njihovi potomci nikad to ne smijemo zaboraviti, inače ćemo biti izdajice roda svoga, naroda svoga, grude svoje! Zato želim probuditi to pamćenje. Sve nas nekako vodi da postanemo zaboravan narod, da ne znamo svoje korijenje. Onda nas vjetrometina života odvodi, odnosi, integrira, asimilira, gubimo se, nestajemo! Zato želim da u nama bude taj osjećaj da tu grudu shvatim da je sveta jer su se na njoj položili životi i krv prolila, nakon suza i znoja. I to ne smijem prezreti, ne smijem izdati, ne smijem zaboraviti.

A drugo, braćo i sestre! Trebate to što prije upoznati. Ovi ljudi koji su ovdje poginuli, oni su poginuli na pragu svoje kuće, svoga kraja, svojega zavičaja. Oni nisu išli tuđe osvajati. Oni koji su ih pobili, oni su došli sa strane. Njima su spomenike smjeli praviti i pamćenje čuvati. Oni su došli na tuđe. I tako se povijest piše. Ovi ljudi su na svome poginuli, za svoje poginuli. Zato ne smijemo dozvoliti da ijedna mitologija, ideologija ili politika pamet nam prevrne, nego moramo znati voljeti i svoju grudu, svoje korijenje. Posebno taj osjećaj, pa on je tu ginuo na svome. Nije išao osvajati tuđe. A boli me što to mlađe generacije niti se interesiraju, niti im tko prenosi. Evo što znači Crkva. Ona čuva u svom krilu uspomene i pamti i pokuša pronositi kroz molitvu. Ne širi mržnju! Ne huška narod na drugoga, nego želi da mi sebe upoznamo, sebe zapamtimo i na svome stojimo! To je Crkva koja u svom krilu pamćenje čuva i pamćenje prenosi. Zato je ona to i organizirala uz pomoć lokalnih vlasti. Nije opća politika to uradila. Gdje su naši vođe naroda koji se bore za naša prava? Zašto zaboravljaju naše korijenje? Mi trebamo one koji znaju svoje voljeti i za svoje umirati! Zato danas na ovim grobovima osjećam potrebu i sebe i vas zavjetovati: nikad tu svetu grudu izdati! S kolikom bolju kad odem u svijet, pa susretnem naše ljude, mnogi su pobjegli, mnogi za kruhom otišli, a mnogi željni novoga, pa odoše, pa im je teško o svome s ponosom govoriti. Kako su brzo zaboravili gdje su nikli i kojeg su roda i kojeg naroda!?

Zato želim danas ovdje u nama probuditi taj naš vlastiti identitet, ono što jesmo. Ne protiv drugoga! Mi možemo stvoriti most dijaloga i suradnje s drugima i drugačijima kad znam iz čega idem. Ako je u meni šuplje, prazno, slomljeno, urušeno, iz čega ću s drugima uspostavljati put dijaloga, put pomirenja, put praštanja, put povjerenja. Mnogi su mi znali u međunarodnim strukturama reći: zašto kardinale toliko naglašavaš identitet? Zato što želim biti prepoznatljiv i po svojoj kulturi i po svojoj vjeri. Pa zar nije normalno da svaka ptica svome jatu leti?

Zato, nije dovoljno doći na ove grobove i samo za njih moliti, nego i osjećati obavezu, odgovornost, ponos, zauzetost. Tako graditi budućnost. Kukavice ne grade budućnost! Samo oni koji su spremni svoje voljeti, za svoje se žrtvovati, ti grade budućnost. I neka se ovdje na ovome spomen groblju i ovome spomen-danu ponosno u nama probudi odgovornost. U tom duhu želim i slijedeću pastoralnu godinu proglasiti godinom sjećanja i solidarnosti. Ne smijemo izgubiti pamćenje. Zato mi je drago što zadnjih godina često vidim napisane brojne knjige jer će napisano ostati za pamćenje budućim pokoljenjima. Ne pišemo mi to da širimo mržnju, ali ne možemo s nekih ni skinuti odgovornost. Oni moraju biti svjesni svoje odgovornosti. Mi ovdje ne propovijedamo tu mržnju, nego odgovornost! Svatko svoju odgovornost mora ponijeti, ali u nama mora biti ta svijest da ono što je bilo, što se u naš život utkao, u našu povijest zacrtano da to pamtim i budućim pokoljenjima prenesem, bilo usmeno bilo pismeno. Zato je važno da znamo biti i svjedoci vjere, svjedoci svojih korijena i iskreni ljudi koji znaju svoje voljeti i za to se žrtvovati. Kriste uskrsli koji si pobijedio mukom smrću i uskrsnućem, tu nadu utkaj u nas da s tobom i po tebi pobijedimo svako zlo i vjerni ostanemo. Amen!

Posavska Mahala, 27. svibanj 2009.

ISTRAŽIMO I ZAPIŠIMO ŽRTVE KOJE SE NIKADA NE BI SMJELE ZABORAVITI

Euharistijsko slavlje u Spomen žrtvama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata predvodio je kardinal Vinko Puljić

U sklopu 12. dana sjećanja na hrvatske žrtve Bosanske Posavine u Drugom svjetskom i u nedavnom Domovinskom ratu, uzoriti Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski u ponedjeljak 25. svibnja predvodio je euharistijsko slavlje na spomen groblju u Posavskoj Mahali kod Odžaka. Svetu Misu s kardinalom Puljićem slavilo je petnaest svećenika. I ako je bio radni dan na Sv. Misi okupio se lijep broj vjernika. Misa je započela svečanom procesijom od župne crkve do oko kilometar udaljenog Spomen groblja žrtvama Drugog svjetskog rata. Prije početka Sv. Mise četvoro mladih kroz kratki recital uveli su nazočne vjernike u stradanje hrvatskih vojnika i civila ovoga kraja. Potom je vlč. Mijo Nikolić, župnik u Posavskoj Mahali pozdravio sve nazočne, izrazivši posebnu zahvalnost kardinalu Puljiću što je prihvatio da predvodi ovo misno slavlje. Među nazočnima vjernicima bilo je i tridesetak hodočasnika predstavnika raznih udruga civilnog društva iz Zagreba, predvođeni gospođom Anicom Bošnjak. Na ovom euharistijskom slavlju sudjelovali su i predstavnici općinskih i županijskih struktura: Mijo Matanović, predsjednik vlade Županije Posavske i Luka Jurić, općinski načelnik u Odžaku te prof. dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba sa suprugom Brankom. U uvodu u Sv. Misu kardinal Puljić je naglasio da smo se okupili iz ljubavi prema žrtvama koji su branili svoj kraj i svoje domove, ne da potičemo na osvetu i mržnju nego da molimo za njih ali i za našu budućnost u ovim krajevima kako nikada više ne bi bilo takvih stradanja. U propovijedi Kardinal je između ostaloga naglasio: ''Ne zaboravimo ljubav prema onima koji su branili svoje i dali svoje živote. Vratimo dostojanstvo onima koji to zaslužuju. Godinama od straha i zabrana nije bilo spomena na mnogobrojne hrvatske žrtve. Ne stidimo se svojih. Istražimo i zapišimo ono što se nikada ne smije zaboraviti.'' Potom je kardinal Puljić, pohvalivši nositelje vlasti na lokalnoj razini radi njihove brige u očuvanju spomena na ove žrtve, upitao zašto danas nema hrvatskih predstavnika na višim razina vlasti BiH na obilježavanju stradanja ovoga naroda kako bi dali podršku ovom narodu i njihovoj želji za opstankom na ovim prostorima. Stide li se oni hrvatskih žrtava? upitao je s puno emocija, vrhbosanski nadbiskup Vinko. Na završetku Sv. Mise nazočnima se obratio prof. dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba istaknuvši da hrvatske žrtve Bosanske posavine zaslužuju osobitu pozornost, ljubav i sjećanje. Zločin prema njima i njihovim potomcima još je veći kad se ima na umu činjenica da se o tim žrtvama nije smjelo javno govoriti pa i u najužem obiteljskom ozračju.

Istog dana u 19.30 sati u centru za kulturu u Odžaku predstavljen je zbornik radova sa znanstvenog skupa ''Da im spomen očuvamo'', održanog prigodom 10. dana sjećanja 2007. Zbornik nosi naslov ''Odžak – pouka povijesti'', a u njemu su predavanja biskupa dr. Ratka Perića, prof. dr. Josipa Jurčevića, prof. dr. Mate Artukovića, fra Grge Vilića, vlč. Ante Burića, prof. dr. Tome Vukšića i biskupa dr. Mile Bogovića.

U ovaj zbornik uvrštena je i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina i propovijed biskupa Bogovića koju je on izrekao na Sv. Misi u Posavskoj Mahali 25. svibnja 2007. Zborniku je pridodan i dokumentarni film pod istim naslovom koji je režirao Mario Raguž, urednik vjerskog programa na HTV-u.Ovaj Zbornik je uredio i predgovor napisao dr. Ivo Balukčić, odžački župnik i doborski dekan. Knjigu je predstavio prof. dr. Franjo Topić, predsjednik HKD Napredak iz Sarajeva istaknuvši važnost ovakvih pisanih djela kako za našu povijest tako i za našu sadašnjost i budućnost. Prof. Topić je istaknuo da se ne smije lako zanemariti činjenica da je stradalo 3573 osobe za koje su se točno utvrdili svi relevantni podaci, od imena i prezimena, godine rođenja do datuma i mjesta smrti. Ako se tome pridoda još veliki broj onih za koje se ne zna datum i mjesto stradanja, a pretpostavlja se da su nestali negdje na ''Križnom putu'' onda se može reći da je stradala trećina Hrvata ovoga kraja. Stoga je na koncu svoga izlaganja prof. Topić predložio da se ovaj Zbornik ali i druge slične knjige prevedu i na engleski jezik kako bi se i šira europska i svjetska javnost upoznali sa stradanjima hrvatskog naroda i kako se ne bi moga slušati samo jedna komunistička istina. Nakon prof. Topića govorio je dr. Zvonimir Šeparović na temu ''Važnost brige za žrtve''. Iznijevši neke od činjenica što je sve učinilo Hrvatsko žrtvoslovno društvo u vrednovanju žrtve, brizi za one koji su povezani sa žrtvom prof. Šeparović je ukazao da je krajnje vrijeme da se utemelji i Hrvatsko žrtvoslovno društvo BiH jer su još mnoge žrtve Hrvata iz BiH ne istražene, prešućene i nedostatno vrednovane. (kta/i.b.)